Nevolem,
nikog, lutko, takva mi je narav
kao odzak star i grav
puno dima je kroz mene proslo.

Nevolem,
ujne, strine, sogore, komsiluk,
nataknem ih na civiluk,
od njih nista dobro nije doslo.

Nevolem,
semenkare, cigose, trubace,
burek, ulicne pisace,
nek mi moju lepu varos vrate.

Nevolem,
dzipadzije, dizel, butikase,
restoteke, tamburase,
svaku pesmu bar za strofu skrate.
Mater im...

Al' tebe volem, to je fakat,
ti si mi ljubav jedina,
prodacu onu nasu kucerdu na lakat,
pa nek' je stoput dedina,
da kupim cet'r' konja besna,
da ih u oblak upregne
pa stobom di nas niko ne zna,
uteknem.

Nevolem,
kad mi gace udju, di vec udju,
te sto brinu brigu tudju,
kosticu u strudli od visanja.

Nevolem,
zatucane, gratis, kravatase,
hipohondre sto se plase,
da dobiju rak od razmisljanja.

Nevolem,
krvolocne pse i gospodare,
nadjubrene trotoare,
maskirne, kad navale na pendzer.

Nevolem,
lopuze sto voze tudja kola,
znaju azbuku do pola,
micu usnama dok sricu pejdzer.
I ne samo da ih ne volim nego ih se malo i gadim ...

Al' tebe volem, to je fakat,
ti si mi ljubav jedina,
prodacu onu nasu kucerdu na lakat,
pa nek' je stoput dedina,
da kupim camac na dva vesla,
i onaj sesir rogozan,
pa tebe, di nas niko ne zna,
odvozam.

Nevolem,
sizove i nervne bolesnike,
pre ih pustali za vikend
sad ih puste pravo pred kamere.

Nevolem,
sve te lezibejke, da prostite,
prorocice, travestite,
nek mi gospon-dame ne zamere.

Nevolem,
teget cirklu na teget mantilu,
sestu licku, sedmu silu,
opa-cupa preko Okucana.

Nevolem,
izbore, televizor, plakate,
dosta, ako Boga znate,
ludnica je kanda otkljucana
sirom ostala, prover'te molim vas...

Al' tebe volem, to je fakat,
ti si mi ljubav jedina,
prodacu onu nasu kucerdu na lakat,
pa nek' je stoput dedina,
da kupim adicu od peska,
na njoj sumarak nakrivljen,
da tebe di nas niko ne zna,
sakrijem.

Sta je ovo - solo.
Ih, nevolem solo.
Aaa, to je onaj sopran saksofon.
To tek ne volem.

Nevolem,
uzdrzane, trezvene, pa dzoging,
takve najpre strefi sloging,
al' ni krkanje mi nije blisko.

Nevolem,
sto odasvud samo cujes dajmi,
il' se prosi il' se zajmi,
jebote, ja nikad nisam isko.

Nevolem,
strebercine, vecne odlikase,
crne rolke i sektase,
ne padam na Tibet ili Burmu.

Nevolem,
skrtariju, intelektualce,
koji vazno vrte palce,
kupis ih za spricer i kavurmu.
Koju ja isto, odnosi se na kavurmu, ne volem...

Al' tebe volem, to je fakat,
ti si mi ljubav jedina,
prodacu onu nasu kucerdu na lakat,
pa nek' je stoput dedina.
Napuklo srce na dve pole,
ljubav je teret pregolem,
cak i to sto te tolko volem - ne volem.

Uh, sto ne volem kad se ovako zavrsi pesma - ko racija.
Sto, bas je logicno.
E sto tu logiku tek volem. Tu si me nas'o...